U društvu si chill, voliš pričati o svemu, ali pojedine teme nisu nikad bile u tvom fokusu. Nisu ti omiljene i izbjegavaš ih. Na kraju krajeva i nisu baš nešto o čemu ćeš pričati s mamom, sestrom ili prijateljicom na kavi usred bijela dana.

„Strogo povjerljivo“ – rekli bi mnogi. Moraš birati s kim i kada ćeš ih dijeliti.

‍

E sada zamisli kako je to tek bilo nekad.  

S obzirom na to da se i dan danas prišivaju svakojaki epiteti ženama koje otvoreno pričaju o npr. seksu, htjela sam pitati i mamu i baku kako je to tek bilo u njihovo vrijeme. Kako je to bilo u doba kada se žene gledalo preko oka ako su slučajno pokazale koljena... Evo što su mi rekle.

‍

Baka, bogata životnim iskustvom i mudrošću koja je svojstvena samo osobama koje su „proživjele život“ nerado se sjeća svoje mladosti i djevojaštva ispunjenog sumnjama i strahovima, sramom i stidom zbog nedovoljne hrabrosti da pogleda životu u oči.

Trudnoća prije braka je ono što joj je istinski obilježilo život. Zamisli, koliko joj je hrabrosti trebalo. Što će reći roditelji, rodbina i prijatelji. Ismijavanje, vrijeđanje i kritiziranje bili su joj svakodnevni pratitelji. Vješto je skrivala svoje drugo stanje do vremena kada je to postalo neizvedivo. Osim budućeg muža nikome se nije mogla povjeriti. Čak su i roditelji u ovoj situaciji bili stranci, jer zamisli sramote da "selo čuje".

Što bi sve baka dala da je tada nekome mogla otkriti pravu stvarnost, odnosno činjenicu da će roditi dijete, i to prije braka (strašno...). S obzirom da nije smjela reći da je trudna vlastitim roditeljima, nisam je ni trebala pitati je li ikada s mamom razgovarala o ostalim stvarima ili je li joj mama ikada rekla da je poželjno mokriti nakon seksa jer će si time smanjiti šansu urinarne infekcije. Nisam je trebala pitati ništa više, sve je bilo jasno.

Mama, jako slično i jako očekivano, sebe opisuje kao samozatajnu i povučenu osobu koja se ustručavala s drugima dijeliti povjerljive, tabu teme.

Predodžbe o njima stvarale su se u glavama, ali Bože sačuvaj da bi s nekom svojom prijateljicom pričala o menstruaciji, spolnosti, trudnoći i sličnim temama. Sjeća se kako je u to doba izlazio časopis, zvao se „Dvoje“.

Krišom je prelistavala sadržaj i strahovala hoće li ju itko „uhvatiti“ u tom trenutku gdje je kao mlada žena u tajnosti učila stvari koje mi danas smatramo općim znanjem i zdravom logikom...  Puno toga je bilo drugačije. Nitko se nije hvalio svojim spoznajama o „zabranjenom voću“ jer je to voće trebalo pojesti i iskušati da bi nešto o njemu i saznao. A za to je trebalo puno hrabrosti i spremnosti na rizik.

‍

Sve ovo je mene potaklo na razmišljanje živimo li mi u boljim vremenima, ili nam se samo čini da živimo u boljim vremenima. Sjetila sam se nedavno videa s TikToka u kojem je jedna Amerikanka snimila sebe nakon poroda. Točnije snimila je intiman trenutak u kojem odlazi na wc, a muž joj pomaže sjesti, obrisati i očistiti se, ustati i vratiti se u krevet.

Komentari drugih žena koje sam vidjela ispod tog videa su me ostavili bez riječi. Bilo je tu svega, od davanja nadimaka i vrijeđanja, do gađenja, a i hvaljenja "ja sam nakon poroda napravila generalku, okrečila stan i postavila laminat u kuhinji..."

Zar je stvarno toliko loše što je jedna novopečena majka podijelila svoje iskustvo sa svijetom? Zar nije upravo prednost ovog vremena da možemo iskreno i bez srama pričati o osobnim iskustvima zbog kojih bi prije samo 30ak godina naše bake bile protjerane iz kuće?

‍

Zar nije poanta da umjesto što osuđujemo takve žene koje hrabro djele svoje priče, i mi budemo jedna od tih žena i budemo dio promjene koju želimo vidjeti u društvu?