Počet ću od kraja.

Na kraju dođe pitanje - Kako smo do ovdje stigli? Ne znam nikoga tko je došao do kraja, a nije, glasno ili u sebi, postavio to pitanje, ali znam da su odgovori na ovo pitanje razni.

U stvari, objašnjenja su razna, a odgovor je isti. Nismo se više čuli ili nismo se više vidjeli i onda smo se nekako prestali i dovoljno voljeti. Dovoljno da ne bismo došli do kraja.

‍

Krenimo iz početka.

‍

Partnera biramo iz ljubavi. Kada biramo tako, vjerujemo da će trajati zauvijek i da je to vječna ljubav. Tu ljubav ,najčešće, okrunimo institucijom braka i podupremo stvaranjem materijalnih, socijalnih i emotivnih veza koje bi trebale osnažiti taj odnos. Ne vjerujem da  itko tada razmišlja da će taj i takav odnos završiti i da kada završi sve te stvorene veze neće biti dovoljno čvrste da sačuvaju odnos u kojemu nedostaje ono od kuda je krenuo, a to je ljubav.

‍

Jednom mi je jedan gospodin pričajući što je sve njegova supruga navela kao razlog zbog kojeg se željela razvesti rekao : „ Ja mislim da je ona mene prestala voljeti jer dok me voljela ništa od toga nije je smetalo.“ Često se sjetim te rečenice. Što se dogodilo sa ljubavi? Nestala je? Izgubila se? Nije je ni bilo? Vjerujem da je bila. Bila je dovoljno velika da se je mogla i okruniti i poduprijeti na sve načine  da bi je pokazali svima, bila je dovoljno velika da se vjerovalo da ne treba sa njom raditi ništa i da se slobodno možemo posvetiti svim“ bitnim „ stvarima koje život znače. I dok smo se bavili svim bitnim izgubili smo nas. Jedine koji su ,zapravo, bili bitni. Radili smo na karijeri, na kući/stanu, na djeci, na odnosima sa rodbinom i prijateljima…  , nismo radili na našoj ljubavi, na našem odnosu.

‍

Kada u odnosu stvari postanu toliko loše da poželimo jedan ili drugi ili oboje otići, tek tada ponovno pogledamo u nas i pokušamo spasiti što se spasiti da.

‍

Što mogu učiniti? Što želiš da učinim?  Rečenice su koje dođu kada je prošlo vrijeme za njih. Možeš učiniti bilo što. Možeš učiniti sve. Želim da učiniš za nas. Želim da me vidiš. Želim da me čuješ. Izgovorene ili ne. To su rečenice koje nam trebaju odzvanjati u glavi kada je ljubav najjača, kada volimo i kada nas vole najviše. Ako one dođu nakon : “Kako smo do ovdje stigli?“  tada , vrlo često, nemaju više smisla.

‍

Kada je meni došla ta : „ Kako smo do ovdje stigli?“, rekla sam: „ Govorila sam ti.“ Rekao mi je: „Nisam te čuo, a nisam te ni slušao.“

Pomislila sam da si me bar slušao, da si me bar čuo, sada ne bismo bili na kraju sa pitanjem- Kako smo do ovdje stigli?

‍

Višnja Vukić Štimac, psiholog, u svom savjetovalištu "POGLED" nudi razumijevanje, podršku i pomoć kad nam se čini da je teško i da ne znamo dalje sami.

"Život se mijenja kada ga POGLEDamo na drugačiji način"