Kad majka nije dobro, dijete uz majku ne može biti dobro.

Ako majka adekvatno ne brine o svom fizičkom i mentalnom zdravlju ne može adekvatno brinuti niti o djetetovom. Znam da je to teško čuti i da bismo radije željeli da to ne utječe na našu djecu. Voljeli bismo da postoji lakši put, neka prečica kojom na brzinu stignemo do cilja, umjesto da zastanemo, pogledamo u sebe i krenemo u promjene.

Idemo malo dublje zaroniti u majčinstvo i što sve ono uključuje...

Za početak, ono čemu se vrlo malo pridaje pažnje su traume s poroda, teške i rizične trudnoće, tjelesni oporavak nakon poroda, postporođajne depresije i psihoze. To nam nekako prođe ispod radara jer je u fokusu dijete i briga o njemu pa često guramo sebe preko granica. Tu se već nekako odvajamo od sebe, svojih emocija i potreba i ostavljamo to za neke druge dane kad ćemo „imati više vremena“.

‍

Kroz svoju psihološku praksu najviše radim s roditeljima i djecom.

Većinom se na psihološko savjetovanje javljaju majke djece u dobi od 2+ godine kada se u roditeljstvu susretnu s izazovima koji su im teški, ne znaju kako sebi pomoći ili dijete ima nekih razvojnih teškoća.

Nažalost, odlazak psihologu se još uvijek doživljava sramotnim, a često je prisutna i osuda okoline (barem u primjeru mojih klijenata). Zato je ponekad lakše reći da dijete ima problem, hajde da ga odvedem psihologu nego reći da ja kao roditelj trenutno ne znam kako dalje, osjećam se nesigurno, bespomoćno i potrebna mi je stručna podrška na tom putu (a ne savjet svekrve, susjede ili prijateljica „sve će biti u redu“ ili „pusti ga da plače, smirit će se sam“).

I tako, potpuno zanemarivši cijelu pozadinu trudnoće i ovih prvih nekoliko godina, ulazimo u nove izazove gdje u praksi u svakom primjeru u pozadini detektiram da majka nije dobro. Upravo iz tog razloga više radim s roditeljima, nego s njihovom djecom. Roditeljima su potrebne jasne stručne smjernice u odgoju i podrška u izazovnim situacijama. Uz to, uvijek tražimo način kako da i majka osvijesti i zadovolji svoje potrebe.

‍

Često se vodimo raznim savjetima s interneta, gledamo tuđe živote i tuđu djecu s kojima uspoređujemo svoju. Tom prilikom često zanemarujemo svoju strukturu i ritam dana, naše okolnosti koje se razlikuju od drugih, ono što je nama važno, koje vrijednosti mi imamo i koji su nam trenutni prioriteti.

U svemu tome se zapetljamo i u nerealnim očekivanjima od sebe ili u onima za koja mislimo da okolina ima od nas. I tako pokušavajući zadovoljiti sve strane dolazimo do burnouta.

S druge strane, ono što mene trenutno više brine je trend veličanja druge krajnosti.

‍

Prije je u medijima bila prikazana slika kako majka uvijek sve može, kako nikad nije loše volje, kuća joj blista, svježe pripremljeni obroci su na stolu, a ona je uvijek sređena. Kada bismo zagrebali ispod površine i pitali je li ona sretna, kakav joj je odnos sa suprugom, zadovoljava li SVOJE potrebe pronašli bismo jednu drugu sliku.

‍

U pokušaju promjene te nerealne slike, nažalost smo opet upali u zamku jer je sada sve veća glorifikacija toga kako je sve u majčinstvu teško, nemoguće i neizdrživo. Ističe se da moram kao majka biti neraspoložena, mrgudna prije jutarnje kave, a kroz dan ih moram popiti barem 5 da se održim na nogama, djeca stalno viču, ja sam raščupana, nemam vremena oprati kosu, a kamoli obući čistu majicu ili staviti maskaru.

Ajde da se zapitamo gdje to vodi, kakvu poruku time šaljemo svojoj djeci?

‍

Koje je onda rješenje? Kako da ja kao majka brinem o svom mentalnom zdravlju?

‍

Za početak mogu:

‍

-          Zastati i na tren ne juriti na 100 strana

-          Pitati se što ja želim

-          Vizualizirati kako želim da moja svakodnevica izgleda

-          Uvesti male stvari koje me ispunjavaju /opuštaju (čitanje, šetnja, pisanje dnevnika, meditacija, kava u miru, trening, masaža)

-          Raditi te aktivnosti 15 min bez nerealnih očekivanja da ću ih sve strpati u raspored jer samo mogu biti još više nezadovoljna, ako se ne ostvare

-          Biti dosljedna u malim koracima i promjenama

-          Tražiti pomoć stručne osobe na tom putu

Ja NE odabirem biti u ulozi žrtve! Da, majčinstvo je teško, ali to ne znači da ne mogu u njemu uživati i biti u drugim ulogama osim u majčinskoj.

Što ti biraš?

‍

‍

Patricija Haček Zuber magistra je psihologije, supruga, majka dvoje djece i poduzetnica. Edukantica je dviju psihoterapijskih škola - kognitivno-bihevioralnih terapija i psihodrame. Patricijin rad možeš pratiti i na Instagramu gdje ćeš sigurno naći podršku, ali i korisne informacije koje svakodnevno dijeli s pratiteljima.

Zapamti - mentalno zdravlje nije šala. Kod mentalnog zdravlja nema stida, nema tabu tema, nema straha od osuđivanja. Tvoje mentalno zdravlje je tvoj prioritet. Zapamti to.