Psihičko opterećenje, kaže Google, odnosi se na kognitivni i emocionalni napor koji se koristi za upravljanje vlastitim životom i, u mnogim slučajevima, životima drugih. To uključuje planiranje, naglašavanje, predviđanje, pripremanje i organiziranje stvari, a sve to se odvija u nečijoj glavi.

‍

Nadalje Google nastavlja, Mentalno opterećenje nije isključivo na ženama, ali studije pokazuju da su žene sklonije preuzeti administrativni teret kada je riječ o upravljanju domom i obitelji. Stalno veliko opterećenje može uništiti odnose, izazvati sukobe i ljutnju te negativno utjecati na fizičko zdravlje, uzrokujući emocionalnu iscrpljenost i izgaranje koji mogu dovesti do dugotrajnih stanja poput depresije i tjeskobe.

‍

Zanimljivo. Pomislila sam i ja, a i prijateljica koja je prva i potaknula temu psihičkog opterećenja. A kako smo došli do ove teme?

‍

Svima nam je jasno da se život promijeni nakon dolaska bebe. Čak i ako nemamo svoje djece, znamo na primjeru svojih bližnjih da život jednostavno više nije isti. Noći su duže, tijelo je umornije, živci kraći, a srce sve punije i punije. Većina mama će vam reći kako je majčinstvo vjerojatno i najbolja i najteža stvar koja vam se može dogoditi - teško je, ali neizmjerno vrijedi. Identičnu stvar govori i moja prijateljica koja je prije par mjeseci postala mama. Ispočetka joj je bilo teško, ali polako se čovjek navikne - kao i sa svime u životu. Jedino na što se zaista teško naviknula je bio nedostatak vremena jer ima osjećaj da ne može ostaviti bebu kod kuće. A dok mi je to pričala zazvonio joj je mobitel.

‍

Poziv je trajao kratko i čini mi se, ako se dobro sjećam, da je bio u stilu:

‍

On: Gdje si stavila XY?

Ona: Jesi li pogledao u XY?

On: Nisu tu, gdje bi još mogle biti?

Ona: Pogledaj onda u XY...

‍

Prvi poziv nam je bio smiješan. Peti već nije. "Je li toliko teško pogledati po ladicama gdje stoje vlažne maramice umjesto da mene zoveš??" - rekla je prijateljica meni, ali znam da je to zapravo bilo upućeno njemu. Kako da onda ostavi bebu kod kuće? Ovo pitanje se par puta provuklo kroz razgovor, ali što je razgovor išao sve dublje i dublje u temu psihičkog preopterećenja došle smo do zaključka kakvom se nismo nadale ni ja ni ona, a ni njezin muž!

‍

beba će brzo pojesti ovu bocu, super, ako je sada stavim na spavanje, taman stignem ubaciti robu na pranje i izvaditi čisto suđe iz mašine

u subotu idemo do Splita kod njegove sestre, moram spremiti onu veliku torbu

a u smokve, nisam je izvadila iz podruma

a nismo ni kupili ništa maloj rodici za rođendan

hoće li joj znati kupit neku barbiku ili neku gluposti? Da mu pošaljem poruku kad beba zaspne?

ma neću, sama ću kupiti kasnije, samo će me zvati da pita koju igračku da uzme jer "Kao da ja znam, ne kupujem igračke djeci toliko često kao ti"

da nema mene ne bi ni znao da je maloj rođendan...

je li ono dermatolog u srijedu ili četvrtak? Moram provjeriti kasnije kalendar

ajde bebo vuci bržeeee

mislim da nemamo više krumpira, javit ću mu da kupi da imamo sutra za prilog uz pohanu piletinu

a mislim da nemamo ni mrvica, tko zna kad sam ih zadnji put kupila

ide li to bebo?

‍

Ovako moja prijateljica opisuje šta joj se sve mota po glavi dok njena bebica bezbrižno jede. Psihičko opterećenje, ili kako Englezi kažu mental load, su naizgled sitnice koje zapravo i nisu sitnice. Zašto se njezin muž sam ne bi sjetio da mora iz podruma donijeti veliku torbu u koju spremaju stvari svaki put kada idu u Split? Zašto mu ona mora reći da je donese, a on se apsolutno nikada neće sam sjetiti. Rekle bi neke žene - kao da muškarci uopće razmišljaju o tome?

‍

Ali istina je da razmišljaju i te kako. Barem su prije razmišljali dok su živjeli sami, ako su ikada živjeli sami. A ako možda nisu nikada razmišljali o tome, ne znači da ne žele ili ne znaju nego jednostavno nemaju potrebu.

Isto kao što su muškarci ti koji većinom razmišljaju o automobilima - tehnički pregled, obnova police, promjena guma - tako su žene većinom te koje razmišljaju o sadržaju frižidera, spremanju, obvezama i rođendanima. Ali to ne znači da ne može biti i obrnuto. Baš dapače, ako želiš pojedini "mentalni teret" podijeliti s mužem ili ženom, sve što trebaš je jednostavno iskreno popričati. Tvoja žena i te kako može voditi evidenciju o isteku osiguranja, samo je moraš zamoliti da obrati pažnju i reći joj da bi tu obvezu volio podijeliti s njom.

‍

Identično tako i tvoj muž može voditi brigu o sadržaju frižidera, zašto ne bi? Pa i on je taj koji ga svakodnevno otvara. Ima oči kao i ti da vidi što se u njemu nalazi, a što ne.

‍

I on može kupiti barbiku, napisati čestitku i zapakirati poklon jednako dobro kao i ti. Ti samo imaš puno više iskustva i znaš da ćeš to sve obaviti puno brže i efikasnije, ali ako mu ne daš priliku, kako će ikada naučiti?

‍

Moja prijateljica je shvatila da je mužu već na prvom pozivu trebala reći, ljubavi nemoj se ljutiti, ali stvarno ne znam. Možeš li molim te pogledati po dječjoj sobi i po ladicama prije nego me nazoveš? Vjerujem da su maramice negdje u sobi, samo malo bolje pogledaj. Hvala ti. Kako da njezin muž zna da je opterećuje ako mu to nije izričito rekla?

‍

Vjerojatno među vama ima nekih koji će na ovo reći "rekla sam ja svome već 20 puta, ali uzalud". I mi vam na to možemo samo reći da probate i 21. Probajte fino sjesti s mužem, uz kavu ili čašu nečeg drugog, i iskreno mu reći što vas muči i još iskrenije zamoliti za pomoć. Zamoliti ga da na sebe preuzme tu jednu sitnicu koja vas psihički opterećuje, tu jednu obvezu u kućanstvu koja nekako uvijek padne na vaša ramena. Probajte postići dogovor jer sposobnost dogovaranja i stvaranja kompromisa je jedan od najvažnijih temelja na kojima se gradi kvalitetan brak.

‍

Rekla sam vam da smo došli do zaključka kojemu se nismo nadale - mi žene na sebe preuzimamo i što moramo i što ne moramo. Nekada nam je tako lakše, smatramo da znamo bolje, da smo brže, efikasnije, sposobnije... S godinama postanemo nesretnije i nezadovoljnije jer imamo osjećaj kao da cijela kuća "leži" na našim leđima. A onda s druge strane možda mislimo kako nije nimalo fer žaliti se jer muž naporno radi da bi naša obitelj mogla opstati. A isto tako muž uradi sve što kažemo. Problem je samo u tome što se ne sjeti sam već mu mi moramo reći. Bla bla bla bla.

‍

Opterećujemo se i grizemo umjesto da otvoreno pričamo.

‍

Kada je mobitel zazvonio šesti put, moja prijateljica se javila i rekla mužu kako bi bilo jako lijepo kada bi se malo potrudio pa potražio po sobi stvari koje mu trebaju, rekla je da zna da mu je dosadno, ali da se proba staviti u njezinu situaciju, kako bi se njemu sviđalo da gleda utakmicu i da mu ona svakih 15 minuta dolazi s nepotrebnim pitanjima. A na njegovo "ali ti znaš bolje od mene" odgovorila mu je da bi znao i on da se malo češće bavi bebom. Razgovor nije trajao još dugo, a mobitel svakako više nije zvonio.

‍

UPDATE:

Nekada u večernjim satima mi je stigla poruka "Opet me pitao gdje stoje vlažne maramice...zaključujem da smo ipak krivo zaključile...Laku noć!!!"

_______

‍

Hej, ja sam jedna obična žena s jednim jako običnim životom. Nečija sam supruga, kćer, prijateljica, poznanica. Majka još nisam, ali nadam se da ću i to biti jednog dana. Živim jedan sasvim dosadan život, a usput otkrivam tko sam, kako se nositi sa životnim obvezama, te kako svakim danom biti bolja verzija sebe. Nisam nitko poznat niti to želim biti. Sve što želim je podijeliti s tobom ono što ti vjerojatno nitko neće reći - onako iskreno i bez srama, kako bi to i trebalo biti.